|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
*iluzija stvarnosti.
Pred svojim se očima totalno raspadam.
*ponovno trijezni, ponovno stranci.
Beskrajno prazan jurim prema zalasku.
U fliperu lica i ulica glasovi tonovi rasuti.
Tvoje lice poput uhode me prati.
Meni se dušo od tebe ne rastaje.
Noćas su ovdje ravnodušne sjene.
(Uvijek ista priča.)
Love Angel Music Baby.
Putting holes into happiness.
Killing your fantasy.
You got me dancin' and cryin'.
četrnaest dana koji su se činila kao savršena iluzija vječnosti dok su trajali,a sada ih proživljama kroz gustu maglu i blijeda,ali kristalno jasna sjećanja. I sve je kao san. I sve se gubi.
one day you'll see
that it was meant to be
the times we had
are miles away now
the magic is gone,and pink is black.
And since we met,I can't forget.
and I've fallen in love <3.
Proživjela bih ponovo sve.
Proživjela bih i ona 4 mjeseca agonije,depresije,mizerije i očaja.
Proživjela bih svu onu bol,sve one poglede i sve one riječi.
Proživjela bih sve to još jednom,samo da ponovimo neke trenutke.
Samo sekunde,minute,sate.
Samo jedan običan dan,
Samo da sve bude kao što je bilo.
osjećaj spoznaš tek kad ga izgubiš.
Ne gledaj me tako noćas, jer u srcu tvoju ljubav slutim.
All I ever wanted.
-da mi jednom kažeš sve ono što mi govoriš pogledima.
Sve ono što izražavaš dodirima.
Da mi jednom kažeš
ono što zbilja misliš.
Da mi jednom kažeš
ono što zbilja želiš.
Tko sam ja i što sam ja?
Zašto ja i kako ja?
samo reci.
Hoćemo li ikad
staviti točku na kraj rečenice,
zaključak na kraj priče i
završiti ovo ništa?
ako je to seks,onda zajebi,
jer sam vrjednija od toga,
jer zaslužujem više.
I wanna kiss you,
but if I do then I might miss you babe.
Nebo se zatvara,poput zatvora.
Čekam potpuno zatišje ili naglu eskalaciju ove cijele melodrame.
Zašto dopuštamo da nam dvije osobe indirektno određuju čimbenike,objektivno gledajući,sreće u životu?
You're something beautiful,a condradiction.
Zašto ukurac mora biti tako prokleto zgodan. Zašto ukurac mora biti tako prokleto jedinstven. I kad prolazi hodnikom i otpuhne pramen svoje do leđa duge valovite smeđe kose s lice,kao da govori. "Oh da,vi smrtnice. Samo vi gledajte. Uzdišite.
Jer ovo nikada nećete imati." I u sljedećem trenutku imamo pogled na njegov,tko bi reko,savršen šupak i u isto vrijeme ispuštamo žalostan,srceparajuć uzdah.
*
Subjektivno gledajući,ja nemam šanse da će me ikad pogledati ili mi se nedaj bože obratiti. Subjektivno gledajući, ona nema šanse jer je on,tko zna zašto, zaljubljen u njenu najbolju prijateljicu koja se njime poigrava.
Objektivno gledajući, apsolutno sve je moguće.
I'm sitting in the bedroom where we used to sit and smoke cigarettes.
I sve se čini kao da se dešavalo u nekom davnom prošlom životu. U gustoj magli, a opet tako jasno. Uz svaki period i određene uspomene veže me neki određen osjećaj, neki određen miris, I sve je to tako čudno.
I više ih ne vidim.
I sve se prokleto gubi i sve ono što smo se zaklinjale da si nećemo nikad dopustiti se obistinjuje.
I svi oni kojima smo se smijali imali su pravo.
Yesterday was a million years ago.
* I dešava se upravo ono što smo si prije dvadeset mjeseci u suzama obećale da se neće dogoditi.
Radimo upravo to,zaboravljamo.
I sve se gubi.
Zaokupljena novim životom, novom sredinom, novim ljudima, ostaje mi samo kojiput se sa osmijehom prisjetiti neke anegdote iz Dobrih starih dana,
ili pijana plakati za onim što smo nekad imali.
*
Zašto mi život,jednom za promjenu, ne bi dao objašnjenje?
I zašto,jednom za promjenu tijek događaja ne bi mogao imati imalo logike?
daleko od ljubavi,kao ti i ja.
dakle nebih znala sta od ovih zadnjih tri, pet mjeseci zasluzuje biti spomenuto.
mozda moj mizeran cetri-cjela-dva,tri-prosjek,cujem marcelin prepoznatljiv glas ALMA ODI U KURAC.
mozda bundek 5.9. ili ipak ne. smjeh.
mozda svi oni vise manje prejebeni ljudi koje sam upoznala i imam osjecaj da vremena kad nisam ne postoje.
mozda nas vise manje jeben razred koj zesce boli kurac za to da imamo doslovno najgori prosjek ako ne na cjeloj skoli onda na generaciji i za cinjenicu da je 5 profesora odlucilo odustati od nas i predati nas svom ako je to moguce jos goroj kolegi kolegici stagod.da, odmahnula bi glavom kad su mi prije pola godine govorili da uzivam dok jos mogu, da srednja nije zajebancija. eto.
mozda to da sam upala u dramsku,car.
mozda Sara-jevo. vikend za pamcenje,vise-manje, pa sad citajte izmedu redaka.
mozda on. savrsenstvo bez granica, samo jos jedna opsesija,tiha patnja. nedostizan.
"my name is like a kiss of death."
tobecontinued.
I opet. Opet sam sjedila okružena ljudima među koje definitivno nisam spadala. Čekajući hranu i slušajući priče žene u narodnoj nošnji sa zastrašujućim dekolteom prekoputa mene osjetila sam ono unutarnje vrištanje. I htjela sam otići. Samo što dalje otamo. I tako sam. Objašnjavajući zainteresiranim doktorima i poznatim profesorima o našem školskom sistemu i mom prelasku u klasičnu gimnaziju, cijelom dušom odjetjela daleko.
Vrištanje je postajalo sve jače i jače, a mene je več polako počela hvatati paranoja.
Ali, bila sam bespomoćna.
Jedino što mi je preostalo bilo je mirno sjediti, jesti kruh i smirivati živce i vrištanje peppersima baš kao što me teta Tanja lijepo naučila.
(...)
"a uspomena bar imamo ohoho.
Od djetinjarija kao što su bile zatvaranje timoteja u ormar i incidenti sa toplim napitcima preko neuspjelih pokušaja dokazivanja odraslosti sve do destruktivnih nagona i Savršenog maturalca..
A najviše je bilo smijeha.
Gledati bezuspješne Vitine i Mislavove pokušaje savijanja žlice UMOM.
Timothejevo "Do you work in a pencil case?"
Banekove imitacije.(" e ono lik me satro i ja sam se složio na pod ko Isus,e.")
Bubino bacanje metle kroz prozor 2. kata u napadaju panike.
Nataleove pjesme veri. Nataleove bolesne škare i
Jurica pod stolom.
Ukradeni zastor i Natale na ormaru."
(...)
Drago mi je zbog svega što se desilo. sve dobro će mi ostati u obliku prekrasnih uspomena kojih ću se prisjećati sa smješkom na licu ili sa suzom u oku.. A sve loše, A bilo ga je, ću također zapamtiti. I drago mi je što se desilo. Naučilo me lekcije o ophođenju s ljudima, o tome da je naivnost opasna, o tome da je najbolje biti jak i samo šutjeti. O tome da su pravi prijatelji najveće blago i privilegija. O tome da ljudska zavist i ljubomora ne poznaje granice i o tome da treba voljeti ljude kojima je stalo.
Jer u sljedećem trenutku mogu nestati.
"a ti kujo, teško mi je reći. ali Drago mi je što si odigrala ulogu prikrivene negativke u određenom periodu mog života. što si izigravala dobročiniteljicu i što si Uvijek htjela pomoći. DRAGO mi je što si mi uništila taj život, ti i tvoja zla armija, da si učinila svoje, svoj posao. Ali što si uopće dobila time? Nisi dobila povišicu, niti više mjesta u svom dvosobnom stanu. Mjesto pored tebe u tvom krevetu još uvijek je prazno, a i nitko ne nije više zavolio.
Ali nemožeš reći da nisi svjesna jer ti znaš da si me uništila. Makar na par mjeseci, no i to je nešto, za mene kao životno iskustvo, i za tebe, ti ženo bez života, bez srama, bez ljubavi. Ti ženo praznih očiju,praznih riječi, praznog srca, ti koja si samo čekala da preuzmeš bilokakvu ulogu u nečijem životu.
Bar na kratko vrijeme osjećala si se važnom. Ljudi su te slušali. Ljudi su ti se povjeravali. Ljude je zanimalo tvoje mišljenje o svamu tome.
I po prvi put u životu. Po prvi put ljudi nisu okretali očima kad si otvorila usta, po prvi put oni su strepili kad si stala pred njih.
Bila si Netko.
I naučila si me pameti, ili kakogod vi to več kažete jeli.
i hvala bogu da nema više takvih kao što si ti, zlih, praznih osoba, pod krinkom svetice koja bi spasila cijeli svijet.
Ali hajde, na ovaj način ću te bar zapamtiti.
Jer to je ono što si tako htjela nijeli?.
Nikad viče.
Nikad se više skupina djevojčica od 3. do 6. razreda nece zgražati mojem razdvajanju trepavica zihericom u ženskom wcu nižih razreda dok ćemo se Berny i ja samo ceriti.
Nikad više necu kvalitetno provoditi dramsku i engleski čvrsto spavajući na Teninoj torbi.
Nikad vise necemo voditi zagrijavanje na Marilyna Mansona.
Nikad više fikus nece silovati Veru.
Nikad više začuđeni prolaznici kroz prozor neće vidjeti nekoliko tinejdžera kako voze bicikle po učionici.
Nikad više začuđeni prolaznici u tkalčićevoj oko 10 ujutro necće vidjeti dvadesetak djevojaka u trenirkama kako iz opatovine bježe
iza Melina.
Nikad više nasi srzovi sa Sorićkom iako nam nije bila raskna.
Nikad vise Mirko nece vješto skreuti profesora sa zadane teme pitanjem tipa: "Jooj profesore ste gledali tekmu jučer?"
Nikad više necemo slušati Lobotomiju na likovnom.
Nikad više koke neće blebetati o IVORU.
Nikad više Predo neće spavati iza ormara pod tehnickim i
Nikad više neće po stoti put nakon sata
morat sa klupe brisat ljude koje je nacrtao.
Nikad više Jenny Bezjakici neće reć
"Ako se njima to ne sviđa nek si to zabiju u šupak".
Nikad više Buga nece cijeli sat cmizdriti neimpresioniranom
Petrociju pored stola.
Nikad više Hana nece glasno protestirati protiv TIH ODVRATNIH DEZIĆA nakon tjelesnog.
I nikad više nekim sucajem 20 cura od njih 28 neće imati mengu u isto vrjeme, i to baš na dan odgovaranja odbojke.
Nikad više GRANIČAR.
[Entuzijazam.Vrištanje.Psovke.]
Nikad više RASKA.
Prepucavanja s raskom.
Raskine propovijedi.
Nagli zarazni napadaji smjeha pod srzom.
I nikad mi više raska nece indirektno pokusati objasniti da
prvo trebam postati katolik da bih bila dobra osoba.
Nikad više Hrana pod njemackim.
Fotosessioni na košu za smeće ispred zbornice.
Pogo pod odmorom.
Destruktivni nagoni. [Pločice.Zid]
Monikini šalabahteri.
Švercanje u kuhinji.
Napastovanje Ive.
Andrejini kroasani i antunova kola.
Nikad više Tomo Butina.
Uspomene blijede.
Ali nećemo zaboraviti.
--
Nisam o rastanku napisala srcedrapateljan stunning post.
Ne da nisam htjela. Nisam mogla.
Nesto me sprečavalo da se raspisem o zadnje četiri godine, iliti osam za nas starosjedioce.
Nesto me sprečavalo da napisem sve sto osjećam. I koliko ce mi sve nedostajati.
Neke moje drage frendice izbrisale su svoje blogove. Ne sumnjam da sve imaju svoje razloge.
no ja (ovaj put) to necu napraviti. [citajte svi,boli me.]
jer cemo mozda za pet šest godina naletit na Almin stari blog iz tinejdžerskih dana.
Procitati ovaj post. I ponovo.nakon tolko godina.
Sjetiti se.
Graničara.
Horny fikusa.
Destruktivnih nagona.
I Monikinih šalabahtera.
imam čudnu i neobjašnjivu potrebu za postom.
dakle.
u školi kao i obično briljiram što je rezultat mog svakodnevnog učenja i potpune asocijalnosti.
da naravno.
krumpam se ko i obično jerbo mi je bog podario sveisvašta.
Razred nam se prema kraju sve više i više raspada i tu je nekadašnja nada za predobrom zadnjom godinom davno umrla.
Prosjek naših školaraca spao je na nivo krapinskih pračovjeka koji se vole kurčit i puše iza škole.
Kojima je normalno i zabavno ismijavat nekoga zbog majce ili frizure.
Koji bi tukli nekog,ali onda se ipak sakrili iza prvog debelog čovjeka koji naiđe.
Koji ne uviđaju da se ponašaju kao idioti.
svakodnevna rutinska prepucavanja, živčani ispadi i fizička maltretiranja me više uopče ne diraju što je zbilja žalosno.
no u svom tom ničem. imamo i ljepe trenutke.
ako tko ima želju vidjeti nas u spasu od vručine xD klikne na ovo dolje.
try this.
danas je sijevalo i grmilo kao i onog kobnog petka kad se pedeset tisuca ustaša.
(hajde nazovimo ih DOMOLJUBI),
sjatilo na naš glavni trg kako bi docekalo legendu našeg naroda.
možete me optuživati. ali ja sam potpuno protiv tih domoljubnih s*..tvari.
i bolesno mi je vidjeti ženu od četrdesetak godina kako za svaku ruku drži svoja
dva sina koja još ni neznaju kako se piše domovina,
ali obavezno imaju na sebi majice tog velikog čovjeka.
ti ljudi koji su tog dana ponosno koračali našim ulicama i kasnije se nalijevali
i urlali za dom spremni su oličje našeg naroda i naše države.
i zar oni ne vide da smo mi još uvjek nitko i ništa u ovom velikom svijetu i da ih
ljubav prema ovoj krasnoj zemlji neće spasiti od svih velikih opasnosti koje u
njemu vrebaju.
i mogu me sad propucati pred kućom kao sve one jadne novinare i ljude koji su nešto
krivo rekli na krivom mjestu.
ispričavam se ako sam ikoga uvrijedila. nije mi bila namjera -.-
edit.
Pokisnula sam. i sad mi se apsolutno sve uključujući i grudnjak i torbu suši po podu i policama u sobi jerbo tko sam ja da se spustim kat dolje i stavim to na sušilicu kako bog zapovjeda. nokti mi izgledaju kao da sam se uputila na neki glem rok koncert a ne kao da sjedim doma u piđami i pišem post bez ikakvog smisla.
imam žuljeve na nogama koji su rezultat starki na bosu nogu i 2 sata manijakalnog trčanja po gradu, u koje doba dana ili noči nije bitno.
ali to je več sasvim druga priča. ^^
drugiedit.
za koj kurac meni ne radi internet.
za koj kurac kiša pada več deseti dan za redom.
za koj kurac če marta past grčki iako je sve kužila kod mene na instrukciama.
za koj kurac jedino mi neidemo na izlet i sljeeči tjedan imamo redovnu nastavu.
jel.?
ali zato ja imam majku kojoj internet radi.
ali zato ja imam raspoloženje koje meni neče kiša pokvarit. a imam i seksi amsterdam kišobran.
ali zato marta ima bana a ja nemam nikog.
ali zato čemo mi iči na izlet bez raske i boli nas za sve ostale.
i zato čemo se mi izboriti za svoja prava. (iliti oke markiračemo tri dana xD)
Ima još tjedan dan do kraja i ja neznam kako da se osječam.
potiskujući sve u sebe
zbog onih kojima nije stalo protivim se svim svojim
načelima i moralnim vrjednostima.
Ali hajdmo bit optimistični i nadati se ljepom vremenu u petak.
hajdmo se uzaludno tješiti govoreći da ćemo svi ostati u kontaktu i redovno se viđati.
hajdmo se smijati još ovaj zadnji tjedan.
hajdmo još ovih zadnji pet dana napraviti sve što se nismo usuđivali zadnjih četiri godine.
hajdmo još ovih pet dana reći sve što smo mislili jedni drugima.
hajdmo biti iskreni.
i naravno.
hajdmo ju razjebat do KRAJA.
ispricavam se na kasnjenju postova za dogadajima.
ali to sam ja.
dakle.
Cinjenica je da je od nas pedesetak debila koji smo pisali te ispite, tridesetak to sve shvatilo odvec neozbiljno.
I mozda sam glupa jer se nisam potrudila ni dvadeset posto i jer sam mozda prvi put namjerno NE koristila mozak.
I jer sam odgovarala sa: Saka. Nebih znao. i Nasilje.
da. mozda jesam.
ali osim iz ljenosti bilo je to iz protesta.
Jer to nas nikamo ne vodi.
Sta ce li drzava postici time kad dobije tocne rezultate koliko smo zapravo glupi.
I mozemo se samo zavaravati da ce ta dubrad od profesora dobiti svoje. jer nece.
i u svoj toj komediji jedino je tragican iznos para koj je drzava na to * potrosila.
stim novcem su mogli ljepo svakom potplacenom profesoru u ovoj jebenoj zemlji dat za burek i jogurt.
i svi sretni i zadovoljni.
ali nas ovakoionako nitko nista ne pita jel.
ali svim tim necemo dobiti nista.
jer ce nas DISKVALIFICIRATI.
zbog saranja. crtanja. ili recimo pisanja velikim tiskanim slovima. Tena.
no kako god okrenemo netko se zamara time.
doduse, svatko na svoj nacin. ali ipak.
*I zasto mi kao pravi dobri pokusni kunici
to sve ne prihvatimo sa smjeskom
i zahvalimo dragom bogu na dva dana bez nastave i burekima..?*
and after all the tears
and all the moments.
the unfighted fears.
our ways have changed.
The love we made.
is forgotten now.
You broke my dreams.
and.. somehow now you're everybody's fool.
so call me a mistake.
I imam osječaj da čemo ovako ostati.
između svega i ničega.
I poričuči činjenice.
blow me away.
putovanja. putovanja.
priče. anegdote. i uspomene se gomilaju.
dakle krenuli smo tim busom rano ujutro na koji sam naravno zakasnila.
ako isključimo profesore poznavala sam jednu osobu.
ja i dotična smo išle u razred zajedno več osam godina.
ali osim toga što smo se eto tako. nekim čudnim spletom okolnosti
taj dan zaputile na državno iz latinskog i grčkog. nismo imale puno toga zajedničkog.
razgovor se natezao.
u busu prepunom nepoznatih ali nedasve zanimljivih ljudi. (i najluđe ekipe profesora koju sam ikad vidjela)
znatiželja je rasla.
"..da.da ovi pored nas su SSK. oni naprjed. su garant treči i četvrti..."
svu tu napetost razbio je dim plus smrad paljevine. koj se
u jednom trenutku počeo širit po busu.
svi su poskakali na noge. stali buditi one koji su spavali.
BUS GORI.
na što su nam profesori mrtvi ladni objasnili da je to sve normalno i da nastavljamo dalje.
okrenuh se unazad da pitam djevojke na sjedalu iza
koj kurac je to bio?
odgovor nisam dobila.
ali u roku pet minuta.
ragovorale smo ko navijene o stvarima o kakvim eto tri tinejđerice mogu razgovarati.
i nakon toga sve je bilo lakše.
u rovinju ekipa se umnožila na močnih šest.
več smo mudro procjenili koga želimo i NE želimo upoznat.
kad smo pristigli u hotel. ugodna li iznenađenja za mene, petru i helenu kad smo otključale vrata te "trokrevetne" hotelske sobe 324.
dupli balkon. šank plus stolci. faking velka kupaona. dva dvosjeda na razvlačenje i bračni.
i da ne zaboravimo. "Isuse bože pa mi tu imamo STOL sa STOLCIMA" -+bajpetra.
morala sam se suzdržavat zlobnih komentara.
nakon što smo shvatile da je nama jedino podarena takva raskoš.
i ostatak dana. kurčile smo se svima kakvu smo sobu dobile.
i nije bilo sumnje gdje se održava zadnja-večer-partej :D
drugi dio dana prvog ukratko.
kurčenje sobom. stjene ispred hotela.
hrana. ajme koja hrana. pa mukotrpan đrni do nekog birca.
soba. i panikau jedan ujutro na dan natjecanja nakon što sam ustanovila da ja FAKAT NEZNAM GRČKI a pogotovo ne nepravilnu komparaciju, naknadni aorist i participe.
...
uglavnom sve je to bilo divno i krasno
i ja bi sad mogla pisati o svemu tome. al suzdržat ču se ipak.
bitno je to da sad otprilike imam sliku svog budučeg razreda.
koju mnogo lajkam.*
ovaj put nisam se toliko emocionalno vezala.što je bolje za mene.
jer znam da bi patila.
Paris.
i da bila sam u parizu.
i naravno da sam hračnula u Senu.
i naravno da se iz protesta nisam penjala na ajfelov.
i naravno da smo potrošili para.
i naravno da sam žderala :D
'No dok sam u tom kafiču u otmjenoj četvrti sjedila vani sa pogledom na Camion i pila grand chocolat za pet eura uvidjela sam istinu riječi onog mlađeg gospodina koji je samnom i prijateljicom koj tjedan prije toga popljugao dvije tri na nekoj klupici u parku. '
I NA KRAJU. OPET SMO SVI ISTI.
dakle za objavu ovog posta mi je trebalo zbilja previše.
nije tipičan. više nešto kao putopis.
ali. be prepared for another. (better.)
<3
